Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su živjeli svi
osjećaji:
Sreća, Tuga, Znanje, Taština i svi ostali, uključujući Ljubav. Jednog dana su saznali da ce otočić potonuti, pa su se svi krenuli spašavati. Ljubav je željela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otočiću, no kada je otočić gotovo nestao, ipak je odlučila zatražiti pomoć. Bogatstvo je upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala može li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne može jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima.
Ljubav je odlučila zamoliti Taštinu za pomoć koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodicu. "Taštino, molim te, pomozi mi!" zavapila je Ljubav na što joj je Taština odgovorila: "Ne mogu ti pomoći, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi uništiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlučila zamoliti za pomoć. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatražila Ljubav. "Oh... Ljubavi, toliko sam tužna i želim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama dalje.
Sreća je također prolazila kraj Ljubavi, no, kako je bila presretna nije ni čula njezin poziv u pomoć.
Odjedno se začuo glas koji je rekao "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti". Bio
je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushićena i presretna, zaboravila pitati ime.
Kada su stigli na kopno, starac je pošao svojim putem prije no što ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajući koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu, za pomoć otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u čudu i pitala zašto joj je Vrijeme pomoglo, na što se Znanje nasmijalo mudrim smiješkom i odgovorilo: "Zato što samo Vrijeme može shvatiti koliko je velika i snažna prava Ljubav".